promijenimo svijet na bolje…
logo-euromanager
promijenimo svijet na bolje…

Do kada traje mladost?

Do kada traje mladost?


Udala sam se prije osam godina za svoju srednjoškolsku ljubav. Prvi i jedini momak u mom životu, ja prva i jedina njemu. Naravno, to nije nešto čime se treba hvaliti, većina takvih brakova završi brzo kao što i počne, jer tako mladi ne znaju ni sami sebe, a pogotovo ne osobu s kojom tako brzo započinju brak. Nas dvoje smo imali ili ludu sreću ili je to uistinu bila prava i jedina ljubav. Volimo se sve više što vrijeme prolazi, znamo sve mane onog drugog i smatramo ih pravim vrlinama, jer nam čak i te mane uljepšavaju život. Suprotnosti se možda i privlače, samo na kratko, sudare i razbiju, a mi gradimo vezu na sličnostima, kojih ima tako puno, da smo kao produžene ruke onog drugog. Volim naš život, jutra u kojima oboje doručkujemo šuteći i čitajući vijesti, zajedničke večeri, razgovore telefonom preko dana, prepričavanja s posla i prenošenje tračeva koje čujemo. Naši roditelji smatraju da nam nephodno trebaju djeca, ali smo oboje još suviše sebični da bismo zaboravili sami sebe i posvetili se trećem. Možda, uvijek im kažem, možda jednog dana... za sada, dovoljni smo jedno drugome, mladi smo i imamo puno prijatelja.

slika sa stranice http://www.principalspage.com/theblog/


Mladi smo...bar sam ja tako mislila sve do ovog ljeta i odlaska na godišnji. Uplatili smo četrnaest dana u Antaliji, aranžman u posljednji čas i sa cijenom koja ne bi bila dovoljna ni za sedam dana privatnog smještaja na Jadranu! Bili smo sretni, nikada nismo bili u Antaliji a čuli smo toliko lijepih priča. Grupa je bila velika, uglavnom mlađi ljudi ili porodice s malom djecom i znali smo da smo uradili pravu stvar.
Hotel je bio rupa, što nas nije iznenadilo, jer tri zvjezdice uvijek znače loš smještaj. Ali za novac koji smo dali, bilo je bitno da imamo kupatilo, toplu vodu i da nema buba...njih se oboje užasavamo. U dvorištu je bio i manji bazen, sasvim dovoljan da se čovjek pošteno okupa, a ni hrana nije bila loša.
Već sutradan, kad nas je posjetio vodič, počeli su problemi. Neke tinejdžerke su se bučno žalile da je hotel „odvratan” i da hoće da ih premjeste u bolji, bliže gradu i zabavi koje ovdje nema. Vodič je bio uljudan, razgovarao je smireno s njima barem pola sata, prije no što sam se uključila:
„Djevojke, pa dobili smo ono što smo platili! Ako hoćete luksus, onda daj
te još duplo i eto vam pet zvjezdica. Bolje da te pare trošite na izlete i obilaske, bit će ih puno”, rekla sam samo da bih pomogla vodiču.
„Ko je Vas šta pitao?”, odbrusila je najglasnija od njih, zgodna i previše našminkana vještačka plavuša koju smo svi morali primijetiti na aerodromu. Imala je između petnaest i sedamnaest godina i onu posebnu vrstu drskosti svojstvene samo mladim, glupim i umišljenim budalama koje misle da se zbog njihove ljepote okreće čitava galaksija skupa s ljudskim rodom. „Ja sam došla da se zabavim, kad budem stara kao Vi, i meni će biti svejedno gdje sam!”, završila je i okrenula se vodiču da nastavi svađu.

Stara kao ja? Pa meni je tek trideset
četiri, kakva je to starost? Bila sam sigurna da će se svi nasmijati na tu glupost, ali je cijela grupa to odćutala, kao da je samo po sebi razumljivo. Pogledala sam Amara, isto smo godište i znam da misli da smo mladi, ali je i on samo odmahnuo rukom, govoreći mi da pustim stvar na miru. Ućutala sam i čekala da završe.
To ljeto sam shvatila da biti mlad ima previše drugačijih značenja: biti mlad istočnije od nas znači imati manje od dvadeset; biti mlad bilo gdje nije isto za ženu i za muškarca: mi smo mlade prije tridesete, oni sve dok se tako osjećaju; mi možemo „loviti” dok nas lovina smatra poželjnim, oni dok god imaju daha; ako imamo mlađe od sebe, mi smo starke koje su na granici između kurve i onog koji kupuje kurvu, oni su ponosni muškarci koji znaju sa ženama. Razlika u tome je više no što je poželjno za ovu kolumnu i ostaviću ih za drugi put. Ono što je bitno, shvatila sam da više nisam ona kakvom sam se osjećala.
Moje misli su i dalje bile iste kao i kad sam imala osamnaest, moje srce je i dalje bilo jednakom žestinom, mozak volio iste stvari i ruke isti dodir, a
li je drugima sve izgledalo drugačije i nepodesnije. Osmijesi konobara, počela sam primijećivati, bili su upućeni samo premladim djevojkama i onima koje su izgledale tako; ljubaznost je također bila otvorenija, čulnija, mogao si mjeriti njenu količinu i razliku kad su se obraćali meni ili nekoj od takvih! Vjerovatno su i cijene po dućanima bile drugačije, ali to nisam mogla zasigurno znati.
Ovog ljeta sam konačno sazrela, dovoljno da znam da se nešto čudno poremetilo u ljudskom ponašanju. Je li uzrok činjenica da je sve više starih ljudi a sve manje djece, da trećinu svjetske populacije čine stariji od pedeset, da se taj trend i povećava? Ne znam, znam da je svijet postao opsjednut mladošću i izgledom, važnije je biti lijep i dotjeran nego imati doktorat u rukama. Više nije samo do prvog utiska kojeg poslije možeš promijeniti, sada se i količina tvoje sposobnosti, znanja i umijeća mjeri izgledom; ma ona ti nema pojma, debela i ljubomorna stara guska, ili glupi starkelja, što ne ide u penziju su čak i najljepše riječi koje čujem za one iznad četrdesete. I nekako me bole, bole me jer te četrdesete brzo grabe i meni iako ja znam kako se nositi s njima. Je li to sramota imati bore, one koje ti je donio život, iskustvo, trpljenje? Je li to sramota ostarjeti i biti zdrav i doživjeti penziju? Trebamo li svi zatezati lica da bismo udovoljili modi, stavljati svoje živote na kocku i u ruke raznoraznih plastičnih kirurga? Je li plastika sva svijetla budućnost koja čeka ovaj „cvijet” naše mladosti, nesvjesne da svi starimo svakim svojim udisajem, svakom sekudom koja otkucava i kad i ne mislimo o tome? Hoće li se ubiti nakon dvadesete i ostati vječno mladi i lijepi, kao da je ljepota sama po sebi svrha i još i svrha života?

Praying_With_Old_People


Ja sam protiv svega plastičnog: ako biram cvijeće, uzimam pravo, ako bih mogla birati da li će moja nana ili baka izgledati kao raznorazne Nede ili onako kako izgleda, biram svoju; ako više volimo vlastite zube, kako možemo želejeti svinjsku ili neku drugu mast ubrizganu u vlastita usta, lica i još koje dijelove?! Pokažite bilo koji plastični predmet koji možete nazvati ljepotom!
Amar i ja smo zadovoljni našim izgledom. Imamo ponešto sitnih bora-smijalica, pokoji kilogram pečenja i pita zalijepljen po bedrima i trbuhu, doživjeli smo puno toga i željno čekamo još. I dalje izlazimo po kafićima, djeca učine ponekad da se osjećaš starijim, ali se nasmijemo, znamo nešto što oni ne znaju.. A ima stotine mjesta gdje izlazimo s prijateljima i gdje se osjećamo dobro. Mladost je, ipak, samo stanje svijesti, briga nas šta drugi misle, mi je osjećamo i osjećat ćemo je još dugo. Selimovićeve četrdesete i ono „ružno doba” - nipošto, one su nove dvadesete i vrijeme kada će generacija osamdeset i neke polako početi sazrijevati...

blog comments powered by Disqus