promijenimo svijet na bolje…
logo-euromanager
promijenimo svijet na bolje…

Je li vrijeme za ”hard reset“ života?

Kako resetovati život?


Bliže se novogodišnji praznici i cijela gungula oko toga gdje, s kim, kako i koliko. Svaki put iznova, kao da se približava nešto značajno i, ako ne daj Bože ostanemo kod kuće, sve će poći naopako. Ne možemo nigdje ni reći da smo bili sami za novogodišnju noć, niko nam ne bi povjerovao da smo to stvarno željeli. Zato, htio ne htio, moraš se spremati da budeš lud!
Novogodišnje ludilo nije samo u beskonačnom trošenju onog što smo mukotrpno zaradili tokom godine; to je i nekakvo uporno svođenje računa na kraju svake godine, da vidimo šta smo uradili, koliko smo postigli i napredovali ili koliko smo pali ove godine. I naravno, donošenje odluka koje nikad ne sprovedemo u djelo: od iduće ću godine zdravije i manje jesti, vježbaću svaki dan, počet ću raditi na ovom ili onom, promijenit ću to ili to...Svake godine odlučimo i nikad ne ispunimo, kao da je i to dio cijele te novogodišnje tradicije.

power


Cijela priča je počela s mojim roditeljima: imaju plinsko grijanje u kući i, kako je zima već počela, napunili su rezervoar u bašti do vrha. Ali grijanje nije radilo, ma koliko puta okretali termostat. Sve im je povezano i sa toplom vodom, tako da ni tu nisu imali sreće. Majstora nema u Zenici, plinskim grijanjem se bave neki u Travniku i Vitezu, pa smo jedva uspjeli nagovoriti ovog iz Viteza da odmah dođe. Pretpostavljali smo da je u pitanju bojler, ima mu već godina i vrijeme je za promjenu.
Majstor je stigao mercedesom sa dvojicom pomoćnika, kao da nam ministar dolazi u posjetu kućnog p
ogona. Sva trojica su žurno otišla u podrum, a mi smo ostali u bašti, zabrinuto razmišljajući da li je kvar veliki i hoće li ga moji roditelji moći platiti. Za nekih pet-šest minuta mercedes-majstor je dreknuo iz podruma: „Ded’ upali grijanje, da vidim!”
Mama je brzo okrenula termostat i odvrnula vodu: za tren je potekla mlaka a onda vruća.
„Radi!”, doviknula nam je sretno
, a majstor sa pomoćnicima je važno izašao iz podruma, brišući ruke.
„Ništa strašno,”rekao je, „samo smo ga resetovali i proradio je”.

Došlo mi je da vrištim: stari je platio 70 KM za prokleto pritiskanje dugmeta dva puta, a da nama to nije palo ni na pamet da probamo! Naravno, resetuj, kad ne radi kompjuter, ugasi ga, upali, eto ga! Gdje nam je pamet, nije ni čudo da ovaj vozi mečku, kad levati ne znaju ni resetovati prije no što ga pozovu!

I dok sam pričao sve to društvu na kafici, neko je pomenuo i da bi trebalo ponekad resetovati vlastiti mozak. Ili život!
Bilo bi lijepo da možemo i sebe, poput starog kompjutera ili telefona, potpuno očistiti, napraviti hard reset, vratiti sve na tvorničke postavke i biti zdravi i neiskvareni kakvi smo bili prilikom dolaska na ovaj svijet. Bilo bi, ali je nemoguće, morat ćemo prihvatiti da sa svojim starim sistemom i softverima koje smo skinuli u sebe živimo čitav život.
Pa ako već nema hard reseta, možemo li napraviti update ili upgrade samih sebe? Naravno da možemo, bio sam čvrsto uvjeren.
Da se uvjerim u to, napravio sam kopiju liste koju svake godine pravim u glavi:

  • piti manje
  • jesti manje
  • jesti zdravije
  • vježbati više
  • prestati pušiti
  • raditi svaki dan na knjizi koju sam počeo prije dvije godine i još uvijek nema nijedno poglavlje
  • biti ljubazan s roditeljima, ako već ne mogu pokazati koliko ih volim
  • ne biti sarkastičan u društvu ljudi koji me vole
  • kupiti ili bar naći novi vlastiti stan (predugo smo podstanari u ovom ruševnom zdanju)
  • lijegati i ustajati ranije

To je bilo mojih 10
zapovijedi koje sam ponavljao krajem svake stare, a zaboravljao početkom nove godine. Odlučio sam pokušati odmah, makar u svrhu ovog članka, jer svaki pametan čovjek zna da se odluke ne odlažu: čim kažeš, od sutra jedem manje, ne može biti dugog vijeka. Počni odmah i nastavi, to je jedino pravilo.

Prva stavka se nije činila teškom, čak i najlakšom u cijeloj listi. Ali uveče, kad je društvo posjedalo za šank, pivo se samo našlo u mojoj ruci. Bilo je lako reći jedanput da piješ antibiotike, ali puno teže nastavljati to svako veče. Poslije cijele sedmice, naročito vikenda u kome se nisam mogao smijati glupostima mojih polupijanih prijatelja koji su mi inače veoma zabavni, znao sam da je moguće samo dvoje: odbaciti odluku ili odbaciti izlaske. Smanjio sam ih na tri večeri, vikendom i srijedom.

Druga i treća stavka su mi uvijek bile problematične: prava sam izjelica, volim hranu i, osim obroka, uvijek imam grickalice i slatkiše. Kad pišem, često pojedem toliko čokolade da mi bude mučno, ali me slan obrok nakon toga smiriHappy raja misli da mi trbuh raste od piva i sjedenja za kompjuterom, što i jeste prilična istina, ali ja i pojedem za to vrijeme više no što neko pojede za cijeli dan. Lijepo u ovome jeste što me i žena podržala, i ona kuburi s viškom kilograma i brdom sati za komjuterom, pa sam sve oko toga prepustio njoj. Jedino što sam zamolio je da nam za doručak ne servira mrkvicu ili slične gluposti.
Čaša svježeg soka od mandarine, nemasni sir i dvopek, šolja kafe sa tableticom sladila - bilo je sve za doručak prvog jutra. Junački sam to podnio i bio sit gotovo čitav sat. Oko 10 sati sam počeo razmišljati o ručku i bivalo je sve gore i gore. U podne sam nazvao ženu i rekao da idem na pauzu.
„Idemo na
ručak!”, rekla je žurno i shvatio sam da je i nju glad pritisla. „Samo da kažem šefici da uzimam pauzu ranije!”
Našli smo se u restoranu, gdje sam u neznanju već naručio kapućino i sok o
d jabuke.
„To je zabranjeno! Možeš piti kafu bez mli
jeka i šećera, sok ne!”, rekla je i zamolila konobara da ga zamijeni za vodu. I naravno, naručila nam je dvije salate sa piletinom.
Piletine gotovo da i nije bilo: listovi zelene salate, kockice dvopeka, neke travke, bilo je to sve što sam osjetio! I da ne naglašavam da nisam popio kapućino niti mi je voda trebala.
Činilo mi se da sam izašao gladniji no što sam ušao i da svuda po ulici dopiru mirisi hrane. Nikad ranije nisam primijetio da ulice mirišu na ć
evape i pite, da ovaj ugao ulice nosi miris kolača sve do moje firme!
Ne moram pričati da je prva dva dana bilo pakleno, prvu noć mi je stomak tulio kao vuk, ali je uskoro bilo lakše, treći dan nisam ni bio gladan. Živa istina – prekini obrok dok ti je najslađi i, kad pomisliš da si još beskrajno gladan, popij čašu vode i sačekaj minut-dva: glad je već prošla i imaš osjećaj sitosti kao i da si pojeo sve!

glad


Četvrta stavka je bila bauk: nikada nisam bio sportski tip, nikada nisam ništa trenirao, čak je i kolut naprijed bio nešto što nisam nikad bio siguran hoću li uspjeti izvesti. Kao odrastao, lako mi je to priznati, ali nisam se dobro osjećao kao dječak koji visi na uglu dvorišta, dok ostali igraju fudbal! Isprika da sviram i idem u muzičku bila je vjerostojn
a samo mojoj mami.
Nisam sporski, ali sam prilično nadaren: grafički dizajn kao osnovna struka, pisanje, malo web dizajna, sve što je stvaralačko i što zahtijeva sjedenje. Kao da su se svi moji talenti udružili da me udebljaju! Igranje s ekipom nije dolazilo u obzir, kao ni bilo kakva teretana ili fitness klub; nisam želio da me nabildani momci pogledaju preko ramena, niti cure koje se našminkaju za vježbanje, kao da idu u disko. Mogao sam birati između trčanja i vježbanja kod kuće.
Pošto je žena skinula nekavu Zumbu da vježba u kući, meni je preostalo samo trčanje. Spremio sam se kao za operaciju kodnog imena „orao”: nova trenerka, patike, znojnice, sat za mjerenje brzine, vremena i utroška kalorija i krenuo hrabro u rano jutro oko sedam. Prvi metri su bili brzi, onda sporiji, pa opet brži, na kraju prvog kilometra sam se već počeo vući i osjećati svoja pušačka pluća. Nisam prestajao, rekli su mi da samo brže hodam kad se umorim i tako sam prva tri-četiri jutra više hodao nego trčao. Poslije je trčanja bilo sve više i više, a i neke čudne opuštenosti dok trčkaraš polupraznim ulicama i dok ti mozak luta kuda želi. Sad, na kraju mjeseca, moram priznati da mi je trčanje postalo najdraže, ako ne stignem ujutro, obavim to noću i uvijek se dobro osjećam poslije toga. I, nekako zajedno s tim, i pušim puno manje, mada nisam prestao potpuno.
Stan još nismo ni počeli tražiti, roditelje sam zagrlio i poljubio više puta nego zadnjih par godina zajedno, sarkazam je ostao i čuči u meni poput tata, ali mu ne puštam oduška.
Na kraju prvog mjeseca smo se izmjerili, kao i na početku: žena je izgubila 3 kg, ja cijelih nevjerovatnih 6, valjda zato što sam i jeo duplo više od nje. Izgledamo bolje, ljepše i zdravije, upala mišića je prošla, nemam noćne more o pljeskavicama, šniclama i krompiru, hodamo poletnije i kupujemo novu odjeću! Pošto naveče ne jedemo, liježemo ranije i automatski ustajemo ranije. A jesmo li sretniji? Ja nisam nimalo, sve bi se to dalo podnijeti sasvim lako uz dobar zalogaj, jagnjetinu s krompirom ili ćevape s kajmakom. A i žena mi nije nešto raspoložena, iako izgleda skoro onako dobro kao kad smo se zabavljali! Baš sinoć je rekla nešto u stilu ..„j...svaki praznik bez dobre klope!”
Čini se, bar kad smo nas dvoje u pitanju, da svaka sreća vodi i kroz želudac. Tako će klopa ispasti iz naše ovogodišnje liste jer, ako želimo uživati u ovom našem jedinom životu, hrana ostaje!
A pisanje- pa valjda je i ovo početak, sve počinje prvim koracima...

blog comments powered by Disqus