Sadeta Dželilović (66) iz Kule kod Bugojna već četrdeset godina dolazi na zelenu pijacu u tom gradu, gdje prodaje domaće proizvode u kojima, kaže, nema nikakvih hemikalija.

“Danas sam donijela sušenu aroniju, krušku, trninu, suhi sir, masni i obični, puter, grah, razne pekmeze… Od 23 litra mlijeka, još dva su ostala. Profesori, sudije, učiteljice, žene koje znaju prepoznati šta valja, prvo dođu na moj štand”, istaknula je.

Dodaje da drži domaće kokoši i da u štali ima dvije krave, te da je ranije, upravo od prodaje krava, nabavila kopačicu i materijal za staklenik, u kojem sije razno povrće, koje na pijacu donosi uglavnom petkom kada je u Bugojnu pazarni dan.

“Ono što ne prodam ovdje, prodam kod kuće. Ljudi nazovu, ja im pripremim što traže, oni dođu i odnesu. Poznata sam po paprikama i paradajzu, posebno sorti ‘volovsko srce’ koji sam prodavala sve po 3,5 KM. Tražene su bile i krastavice, a njih sam prodavala po 2,5 KM. Nisam ih mogla nanijeti”, priča ova vrijedna žena.

Zanimljivo je, kaže, da je od povrća koje je uzgajala i donosila na pijacu najtraženija bila zelena salata, koju su najčešće kupovali Kinezi, kao i jaja čija je cijena već četiri godine ista – pola marke po komadu.

“Ljudi traže i čičoku, rotkvu, cveklu, bijeli luk. Njega smo ubrali oko tristo kilograma. Vjerujte, imali smo narudžbe iz Sarajeva, Dubrovnika, Austrije… Da je bilo još, otišlo bi”, naglasila je.

Ističe da se od prodaje domaćih proizvoda može pristojno živjeti i da joj u poslu najviše pomaže sin koji je srednju školu završio kao učenik generacije, a već godinama je na evidenciji nezaposlenih.

Kada god su u prilici, u pomoć priteknu i ostala dvojica sinova od kojih je jedan, također, nezaposlen.

“Samo od penzije bolesnog supruga, ne bi mogli živjeti. Nije lako, ponekad je i hladno, ne stanujem blizu, ali se ne žalim. Doduše, prije je bilo sve nekako lakše, više se kupovalo, a i ja sam bila mlađa”, zaključuje Sadeta Dželilović.

FENA