• Je li pametni telefon samo naša produžena ruka ili smo mi postali produžena ruka tehnologije? Možemo li opstati bez raznih tehničkih pomagala i igračkica modernog doba?

“Ko upravlja našim životom, mi ili tehnika?

Prošle sedmice mi se pokvario telefon, iako je star svega 5 mjeseci. Ustala sam na njegovo zvonjenje, dokaz da je tada radio, ali na putu do posla sam izgubila svaki signal i odjednom dobila „black screen”.

Ništa gore, sve što imam je u telefonu, svaki prokleti broj koji mi treba, važne poruke, slike i da ne nabrajam. Uzalud sam ga treskala, pokušavala upaliti i sve što se radi u tim situacijama: telefon nije davao nikakve znakove života i moj vlastiti život mi se ukazao izgubljen: sve što znam i trebam, nalazi se u tom malom blještavom čudu koje sam ukrašavala raznoraznim oklopima i koricama koje su ga trebale očuvati od kvara.

I naravno, kao ni većina normalnog svijeta, ni ja nemam backup: nikada nisam imala ni volje ni vremena da prebacim sve bitno na laptop, o papiru više niko ni ne razmišlja. Prije jutarnje kafice, što je inače vrlo rijetko jer bez kafe ne funkcioniram, nazvala sam prodavnicu u kojoj je kupljen.

Nakon ispitivanja u stilu „jeste li ga ispustili, je li pao u vodu i slično”, rekli su mi da ga donesem na popravku. I da ne bude zabune, odmah napomenuli da neće biti gotov bar sedam dana, jer su zatrpani poslom!

Divno! Sedmica bez informacija koje su nužne za posao znači izgubljena sedmica života. Pa ja ne znam više ničiji broj telefona, email, ništa! Nemam potrebe pamtiti jer mi taj pametni telefon upamti sve i sve je na dohvat ruke, dok se ne pokvari…Na SIM kartici imam par brojeva, ništa ne mogu s tim…

Prebacila sam karticu u stari telefon kojeg sam se jedva čekala riješiti, jer mu je wifi kartica stalno „štekala” i sva sreća da sam ga sačuvala.

Nakon mukotrpne sedmice, nazvala sam radnju i, na divno čuđenje svih u kantini za doručkom, rekli su mi da dođem po telefon. Sva sretna sam požurila do radnje gdje me čekao prodavač koji mi je i prodao aparat prvi put.

„Ništa ne možemo, probali smo sve, ali neće. Gazda je rekao da Vam damo novi aparat!”

„Ali šta sa podacima, pa sve mi je tu?!” Zavapila sam u jadu a prodavač me gledao sažaljivo. „Znam kako Vam je, i meni je bilo isto prije pola godine, od tada pravim backup svaki mjesec! Nikad više bez toga”, rekao je pružajući mi neraspakovanu kutiju novog Samsung telefona.

Šta kada nemaš bekap?

Inače, kad kupim novi telefon, igram se njime satima, ako ne i danima, diveći se različitim funkcijama i otkrićima. Ovaj put sam bila nepripremljena i nimalo željna da počinjem ispočetka: prebacivanje brojeva, instalaciju aplikacija, čekanje da prokleti Viber sinkronizuje poruke, da ne pominjem hrpu zauvijek izgubljenih podataka!

Trebaće mi više od sedam dana da se vratim na staro, iako i dalje neću imati sve brojeve niti poruke koje mi puno znače; slike sa godišnjeg odmora su nestale, sačuvane su samo neke koje sam prebacila na „cloud”. Naravno, u dropboxu imam nešto, ali nedovoljno da mi se život vrati na normalu. Bijesna na sebe i prokleti telefon, odlučila sam da mi se to više nikada neće dogoditi!

Na poslu sam malo guglala i zabilježila par linkova za pravljenje backupa i povećanje memorije u dropboxu, pa sam kod kuće sjela za „posao”.

Prva stvar je bila da se učlanim u Fiverr, online prodavnicu usluga od kojih svaka košta 5 USD. Ljudi prodaju sve, od prevoda, pravljenja dizajna do proširenja memorije svih računa. Platila sam 5 USD i sutradan dobila doživotno proširenje dropboxa na 25 GB, gdje sam stavila sve fotografije sa kompa; skinula sam Samsung Kies i bekapovala telefon sa ono malo podataka koje sam stavila, uključila automatsko prebacivanje svih slika na dropbox, a onda napravila i kompletan Windows Image Backup: u slučaju da mi komp crkne, imaću presliku svega što je danas na njemu.

Naravno, svaki dan se dodaju novi podaci, ali je svaki program za sinkroniziran bekap samo u plaćenoj verziji. Najpribližnije što sam našla bio je Aomei backupper standard edicija, besplatna verzija koja čini gotovo sve što i plaćene. I naravno, bekapovaću svake sedmice, jer su mi dokumenti isuviše važni da bi bili izgubljeni ili stavljeni na bilo koji „oblak servis”. Toliko je bilo hakiranja da čovjek ne smije ništa bitno držati bilo gdje, osim na vlastitom eksternom disku.

Ko je čija sluga, tehnika naša ili mi tehnike?

I, kad je obavljeno sve, sjela sam za laptop i počela razmišljati: isuviše smo vezani za tehniku i sve ugodnosti koje nosi sa sobom; ne znamo ništa bez telefona ili kompjutera, sva pamet nam se svela na tipkanje i guglanje, čak nam je i druženje sve više online!

U svojoj 34.godini gotovo da i ne viđam društvo s kojim sam odrasla: čujemo se preko vibera, facebooka, sms poruka, stalno buljimo u te male ekrančiće koji su postali centar svačijeg života.
Telefon me budi, opominje kad da nešto uradim, čuva mi podatke, daje pregled novosti u svijetu, podsjeća na epizode serije koju gledam, signalizira kad neko od meni bitnih osoba objavi nešto novo na twitteru, faceboku ili instagramu, slika me, vodi navigacijom kuda hoću, govori kad je nečiji rođendan ili party, u posljednje vrijeme čak i čitam knjige na njemu!

Palčevi su nam puno razvijeniji nego kod naših roditelja, mama se uvijek čudi kako brzo kucamo poruke.
Kad razmišljam o putovanju, prva pitanja su oko wifi i da li ga upće ima;
kad se pakujem, punjači su na prvom mjestu; najbolnija stvar mi je kad mi ne radi internet i kad telefon i laptop postanu beskorisni.

Kupujem okvire za telefone češće nego vlastito rublje i zagledam u njega pažljivije no u vlastite roditelje! Je li telefon moja produžena ruka ili sam ja postala samo produžena ruka telefona?!

Kako bi preživjeli bez ovih stvarčica, kad nema struje?

Šta se događa s nama, jesmo li živi samo ako smo online?! Gdje su druženja, osim u „chatroomu”, gdje su oni stari imenici po blokovima kraj fiksnih telefona i ko još uopće ima fiksni?

Šta bi se dogodilo kad bi nestalo struje nekoliko dana, da ne pominjem mjesece, kao što je bilo u ratu! Kako bismo živjeli, čime bismo ispunili dane i noći i da li bi nam mozak savladao svu silnu hrpu gluposti koje nam telefoni pamte? Je li pametni telefon toliko pametniji od nas, bismo li preživjeli bez njega?

Koliko je teška naša ovisnost o tehnici, je li liječenje jednako teško kao i od opojnih droga ili čak i teže? Da li bi iko od moji petsto i kusur prijatelja s facebooka bio kraj mene, da nemam interneta?

Ne znam. Plašim se da ni nema odgovora. Papir postaje sve manje koristan, olovke također, mozak je sve više samo start dugme za kompjuter, ljudi i prijatelji postaju sve više samo slike sa ekrana a naš život prelazi iz stvarnosti u online svijet…

Da li mi to smeta?! Ne, oformljeni smo tako i istovremeno i bojim i nadam se da će postajati samo još veća ovisnost!